Oikofobija – VPP, Svibanj 2018.

Oikofobija/Iz straha u slobodu

Oikofobija nije strah od ojkanja (iako se i toga bojim) niti od punkerskog pozdrava već strah od boravljenja u kući i u poznatom okruženju, a iz tog straha se rađa želja za napuštanjem doma i želja za putovanjem i brdima.

Duže vrijeme sam razmišljala o tabananju po cijelom Velebitu u jednom komadu i nakon nekog vremena sam skupila voljan i željan tim te smo zadnjeg vikenda u 5. mjesecu startali sa Zavižana i na naš Velebitski planinarski put. Opuštene i dobre volje pratilo nas je dobro, čak i predobro vrijeme svih 8 dana našeg hodanja. Ruksaci lome lopatice i ramena, a gojzericu melju stopala, ali nakon tri dana takav ritam postaje normalan i meditativan. Glava je prazna, sav gradski mulj se isprao i jasno mi je što je bitno. Jedina želja je kretati se samo naprijed i to je nit vodilja. Velebit mijenja svoje lice i oduševljava nas. Satima hodamo ugnjureni u mirise cvijeća i zujanje kukaca, pa nam vjetar donosi miris mora na Premužićevoj stazi, guta nas šuma srednjeg Velebita svojim močvarnim i prašumskim zvukovima i na kraju se prikradamo Paklenici koja nas nagrađuje pogledom sa Svetog brda.

Spustivši se u Starigrad idemo za Zagreb i kroz prozor autobusa na autocesti gledamo masiv Velebita i tek tada nam dolazi u glavi što samo zapravo propješačili. Adrenalin nas počinje lupati. Meljemo ko’ navijeni i deremo se od uzbuđenja, umoru ni traga. Pričamo kako će biti lijepo otuširati se, pojesti obrok doma i spavati u krevetu, ali kad sam tu večer legla doma pitala sam se što ću raditi sutra ako neću hodati i shvatila sam da sam gotova. Ušlo mi je u same stanice.

Sljedeći dan otvorila sam planinarski vodič po stoti put i tražila novi put u slobodu.

Činjenice:

Ekipa:

Zrinka Topolnjak

Rene Borna Gržin

Marko Himmelreich

Hrvoje Mešin (pridružuje se na Paklenici)

Ja (Ana Rukavina)

Velebitski planinarsku put (što smo vidjeli, gdje smo spavali):
Zavižan – Alan – Ograđenica – Šatorina – Kugina kuća – Budakovo brdo – Bačić kuk – Baške Oštarije – Šugarska duliba – Jelova Ruja – Stap/ Tatekova koliba* – Veliko Rujno – Struge – Vaganski vrh – Sveto brdo- Pl. sklonište Ivine vodice- Pl.dom Velika Paklenica – ulaz u NP Paklenica —- (oko 100km)

*Stap i spavanje na Tatekovoj kolibi moram posebno izdvojiti jer je to jedino mjesto gdje smo bili sami na cijelom putu. Kameni amfitetar oko nas, more u pozadini, krčka se večera u kuhalu, proučava se karta, piju se zadnje kapi vina, a svi se cere od uha do uha.