Napisala: Nina Čačko, polaznica VOPS 2017.
Na naš peti izlet krenuli smo s redovnog polazišta, iza Lisinskog, u 5 sati (najranije do sada). Ovaj izlet je od početka bio poseban jer nam lokacija nije bila poznata. Trudili smo se od naših instruktora i iz drugih mogućih izvora izvući informacije ne bi li doznali kamo idemo. Neki školarci su u tu svrhu proučavali moguće destinacije, rute i kapacitete planinarskih kuća baratajući s terminom polaska busa i činjenicom da je destinacija u granicama naše države. Usprkos našoj upornosti, instruktori su ostali profesionalni (što sigurno nije bilo lako), a mi smo poučeni iskustvima s prošlih izleta zaključili da će biti lijepo i nezaboravno kud god nas put odvede.
Joža: „Koncept izleta iznenađenja je jednostavan…sve se organizira, vaše je samo da uđete u bus i uživate (više-manje ;))“
Nakon 4 i pol sati vožnje, koju smo svi većim dijelom prespavali, stigli smo u zaseok Guge (270 mnv) kraj Knina. Vremenska prognoza i temperatura zraka bile su mnogo bolje od očekivanog pa smo svi skidali par slojeva odjeće i brzo se podijelili u 3 grupe prema Jožinim uputama. Još uvijek dezorijentirani, ali sada s kartama i kompasima u rukama polako smo počeli shvaćati gdje smo i koji je planinski lanac naša nova avantura. No, ono što nas je sljedeće iznenadilo je to što naši instruktori odjednom više nisu htjeli biti na čelu kolone i pokazati nam smjer u kojem bi trebali krenuti, a kasnije ni kamo bi na raskrižju trebali skrenuti. U početku smo bili malo nesigurni u svoje sposobnosti, ali kako smo išli dalje sve smo više uživali u prostranim dolinama i pogledu na naš današnji cilj- vrh Badanj (1281 mnv). Uglavnom smo uspješno komunicirali unutar grupe i sve smo više raskrižja točno pogađali. Staza nas je najprije vodila uz potok, a zatim po dobro uhodanom planinarskom putu koji vodi kroz šumu dalmatinske makije iz koje smo izašli na makadam. Makadam nas je dalje vodio kroz doline kraške goleti s pokojim grmom makije do Suvog polja (800 mnv) gdje smo kraj starih tenkova uzeli zadnji odmor prije završnog oštrog uspona na vrh.
S vrha se dobro vidi Knin, ali i nas sutrašnji cilj- vrh Sinjal (1831 mnv). Do prenoćista, planinarske kuće Brezovac (cca 1000 mnv), došli smo u suton.
Nakon poznatog vjetra koji nas je dočekao na vrhu razveselila me vatra koja je gorjela pred kućom i okupljala nas. Muški dio ekipe je bio zadužen za opskrbu vodom iz obližnjeg bunara na čemu smo im jako zahvalni. Ostatak večeri veselili smo se na klupicama uz vatru i turnir u cijepanju drva dok su ostali, na čelu s kuharom Željkom, dovršavali gulaš u kojem smo uživali oko 22 sata. U kontekstu večere treba spomenuti i cure travarke, nadam se da je i njima njihova večera bila fina.
Sutradan ujutro dočekao nas je još jedan vedar dan i ostatak gulaša (ovaj put u službi doručka). Krenuli smo u 9 sati i 10 minuta stazom kroz bukovu šumu koja se zatim otvorila na visoravan Duler. Nekome tko nije upoznat s krajolicima Dinarida ove je visoravni najlakše opisati Jurinim slikovitim riječima: „Ovo je ko da smo u onom filmu Moje pjesme, moji snovi“.
Na putu prema vrhu 3 smo se puta raštrkali i opet skupili pa naposlijetku svi zajedno stigli na najviši vrh Republike Hrvatske u 12 sati i 10 minuta. Kao i svaki put, nakon uživanja u pogledu, ritualnog naslikavanja i kratke okrijepe krenuli smo na put prema dolje u 13 sati. Poznato je da se planinari više vole penjati nego spuštati pa nam je gotovo četverosatni spust bio prilično naporan. Jedina službena stanka bila je u 14 sati i 40 minuta na križanju staze prema skloništu Martinova košara (1300 mnv). Nekolicina nas, koji nismo žurili, stala je i na izvoru pitke vode i malo skrenula s puta kako bi razgledala pećine. Podno planine, nešto prije planinarske kuće Glavaš (cca 600 mnv), neočekivano se pojavila prilično velika utvrda Glavaš. Tražeći privatnost u zaklonu utvrde, Mia je saznala da je riječ o ruševini obrambenog lanca iz 15.-17. stoljeća. Uslijedio je sretan povratak kući.
Umjesto zaključka poruka našim instruktorima- Hvala vam i nemamo ništa protiv ugodnih iznenađenja i u budućnosti.
