Tekst i fotografije: Marjan Prpić - Luka
Kakav je to odrasli muškarac koji radi kuglice od blata!? (žensko pitanje)
Onaj koji ne zaslužuje mladu zgodnu ženu. (ženski odgovor)
Kada se na ulazu u špilju povede ovakav filozofski razgovor, onda se zna da su:
a) žene u većem broju sudionici izleta,
b) tog dana muškarci vrlo podcijenjena vrsta.
Ovo je bila jedna od raznih tema u amfiteatru Adiosa koji je tog vikenda preuzeo ulogu drevnih grčkih amfiteatara filozofije. Naravno, filozofija nikada ne dolazi sama na pamet, potaknuta je dobro znanim nektarom Bogova, finim domaćim vinom sa Brača (ispravit će me netko ako griješim), a kojeg je svojim sljedbenicima pribavio vječni hedonist Maligan.
(Znam da malo čudno zvuči, ali znate o kome se govori).
Skupili smo se tako u Adiosu s namjerom istraživanja gornje etaže pokraj 40 metara dugog Iveljinog sifona (prvi od do sada tri poznata sifona u Adiosu), općenitim posjetom onih koji još nisu bili, te monitoringom stanja od strane onih čiji se brojevi ulazaka mjere sa dvije cifre kroz više godina.
(Majketi zar je već toliko prošlo?)
Bivak u ulaznom amfiteatru jedan je od najljepših speleoloških bivaka, jer se iz dijela ogromne polušpilje noću vidi nebeski svod sa zvijezdama, dok su zidovi špilje obasjani logorskom vatrom. Ovoga puta smo bili ugodno iznenađeni time da se dim, za razliku od svih prethodnih bivaka, nije zadržavao u polušpilji na metar visine već je odlazio u vis.
Unatoč Maliganovom poučku da se u Adiosu dim ne smije hladiti, odnosno da ložištu uvijek mora biti vatre, jer u protivnom je dim težak i pada na zemlju, ovoga puta, kako god bilo, dim je cijelo vrijeme veselo „zdimio“ prema van. Mislim da je i staroj sovi koja nas već godinama dočekuje u Adiosu to odgovaralo. Veliki je broj puta koliko smo joj zadimili njen penthouse.
Uz priču lagano smo navukli neoprenska odijela. Od sedmorice vrlih, troje nas nastavlja put kroz Adios i njegov vodeni kanal, dok će se ostatak zadržati u obilasku i fotkanju na suhom.
O pentranju, prelaženju glonđi i hodanju u neoprenu nema se što reći, osim da vam je jako toplo i da se znojite k'o konj u šumi. Tko nije probao, ne zna što propušta. Tko je probao, rado se sjeti onog vica o tjesnim cipelama i meraku.
Naš današnji plan bio je daljnje istraživanje, topografsko i foto snimanje gornje etaže, otkrivene 2012. godine (DDISKF, na MSRE Baraćevac 2012.). Etaža je tada dijelom istražena. Od te godine nije bilo daljnjih akcija vezanih za tu etažu jer su prioritet bili sifoni a sada, nakon četiri godine, dovoljno je proteklo vode u Adiosu da se konačno zabilježi i uvede na nacrt.
Nekih 400 metara od zadnje dvorane, dobrano ugrijani konačno smo se našli pred jezerom prije sifona. To je jedno od dubljih jezera u Adiosu, i jedino koje se mora prijeći plivanjem, dok se ostala mogu pregaziti sa strane, a plivate jedino ako profulate „nogostup“.
E sad, plivanje preko 13 metara dugog jezera ne zvuči kao Bog zna što komplicirano, no kad sa sobom vučete transportne torbe u kojima je bušilica, sprave za topografsko snimanje, fotić i blicevi sve ono što se nipošto ne smije smočiti te 50 metara užeta, a još na sebi imate ponešto željezarije neophodne za savladavanje vertikala, zatim buce umjesto gojzerica ili peraja, e onda to izgleda kao lagano poludavljenje uz osmijeh. Štono bi se reklo – bez grča na licu.
Pri prelasku svakako nije pomagala ni Arijadnina nit davno ostavljena u pokušaju traženja sifona. Negdje se zapetljala pri dnu, tako da se vi jednostavno morate zapetljati u nju nekoliko metara pred izlazom iz jezera. I to na najdubljem dijelu.
Onako slikovito, probajte zamisliti plivanje sa jednom rukom i transportnom vrećom u zraku dok se drugom pokušava izvući prokleta uzica ispod olovnih nogu i pojasa sa spravicama. Treba li reći da je stijena baš na tom dijelu glatka bez i najmanje izbočine, makar i one veličine zrna graška?
No, ljudska dosjetljivost nema granica pa smo i mi u popravnom prolasku to odradili na najbolji mogući način, usidrivši se na mjestima gdje se moglo pa prebacivali transportke iz ruke u ruku, spriječivši na taj način potapanje osjetljivih stvarčica.
Uz malo predaha, krenuli smo sa poslom- crtanjem od sifona prema natrag, pa onda na penj u gornju etažu. Tih sedam, osam, možda i koji više metar nije toliko zahtjevno prema gore (prema natrag je uvijek najteže, jel'?), nije baš ni nešto lagano penjati u neoprenu, pa nam je adrenalin malo porasao dok smo ispod sebe ostavljali kanal prije sifona lijepo načičkan „noževima“ na mjestu krajnje točke slobodnog pada.
Na gornjoj etaži, dopustili smo si opet malo predaha dok je Španja crtao prethodno snimljeno pa je Tea otišla u istraživanje, a ja se prihvatio fotića. Mjesto na kojem smo se ispenjali nije loše za neko bivakiranje, ponajviše zbog mekanog i relativno suhog sedimenta, dok bi se malo dalje u jednom kanalu moglo pronaći i još sigurnije mjesto. Bivakiranje u ovom dijelu Adiosa sve više se nameće kao opcija obzirom na neke perspektivne upitnike, ali i na duljinu do izlaza te napor koji je potreban uložiti u povratak. Bit će prilike i za to.
Nova etaža nastavlja se penjati prema gore, a na jednom mjestu vodoravno se odvaja maleni kanal. Perspektivni penj preko velikog salijeva koji se pruža otprilike u smjeru glavnog kanala i lijevo od sifona, ostavili smo za drugi put te smo se posvetili lakšoj, vodoravnoj varijanti. Ta lakša varijanta na svom kraju odvaja se u glavni kanal lijevo, dok manji kanal odvaja desno, meandrira te završava neprolaznim suženjem.
Glavni kanal gornje etaže zahtjeva malo više pažnje u prolascima, jer na nekoliko mjesta ima jama koje su povezane sa donjom etažom (zaključili smo po šumu vode koji dopire iz njih). Nakon nekih stotinjak metara stali smo na mjestu gdje glavni kanal završava također ovećom jamom, dok se sa njene druge strane nastavlja strmim penjanjem.
Uskoro nam je pogled na sat dao na znanje kako je blizu dogovoreno vrijeme za izlazak iz špilje, pa smo odustali od postavljanja i istraživanja tog dijela (zalud su špaga i bušilica napravile toliki put).
Nakon odrađenog fotkanja i crtanja, odlučili smo kanalu dati ime „Kanal blatnih kuglica“.
Naime, potaknuti filozofskim pitanjima sa početka ove priče, na više mjesta u etaži radili smo blatne kuglice. Štoviše, neke točke označili smo, pogađate, sa blatnim kuglicama.
I neka se zna da je novi dio špilje Adios imenovan u čast svih onih muškaraca koji i u relativno odraslim godinama nalaze svoj duhovni mir igranjem sa (blatnim) kuglicama.
Dakako i u znak protesta prema ženama koje ne cijene takve muškarce.
Povratak natrag kvarila nam je misao o ponovnom plivanju preko jezera, pa smo odlučili spustiti se kroz jednu od onih spomenutih jama „vodočulnica“. Prije četiri godine pri prvom istraživanju ove etaže spustili smo se kroz baš takvu (tu?) i izašli u kanal neposredno prije jezera. Danas, četiri godine kasnije, stojim iznad te jame i baš nisam siguran da li je to ta. Uvjeravam sebe i njih dvoje da jest, no spuštanjem par metara u provlačenje ispod, više nisam siguran, pa to mi djeluje gotovo okomito? Vidim da se provlačenje nastavlja direktno dolje dubokih procijepom, pa iako kanal ide u lijevo ja jednostavno nisam siguran. A ako se natjeramo svo troje unutra, a pokaže se da je put – ćorak, bit će „veselo“ prema natrag. Nakon što se i Tea još jednom spustila unutra, a pri tome poslala nekoliko kamena u procijep koji su se relativno dugo i bučno kotrljali, odustali smo u korist plivanja.
I eto nas opet na onoj stijeni iznad sifona, sa onim zlokobnim noževima ispod, a mi već pomalo umornih i teških nogu od neoprena. Prijepori oko spusta niz ovu stijenu biti će predmetom rasprave u filozofskom teatru Adios nešto kasnije te večeri, no recimo to ovako...
Španja i ja odabrali smo klasični penjački pristup spustu uz međusobno osiguranje kako bi došla do izražaja tehnika pojedinca, spremnost za zahtjevna istraživanja, pravilno korištenje spravica kao i opće poznavanje čvorologije. Reklo bi se upravo onako –primjerno i demonstratorski, za školu.
Tea se pak spustila sama otpenjavanjem.
Naravno da je odozdo s njene strane naša tehnika dočekana podsmijehom i laganom usporedbom sa muškarcima koji rade blatne kuglice, uz izvjestan popratni izraz.
Kasnijom detaljnom raščlambom spomenutog događaja u filozofskom amfiteatru, otkriven je pravi razlog njenog spusta, koji bi se mogao svesti i u naslov ovog teksta. Ukratko bi glasio „Komad bez komada opreme“. Jednostavno se i nije imala s čime spustit jer je sve ostavila u autu. Što ne umanjuje njen poduhvat, dapače, ali sasvim izbacuje neke usporedbe sa „onim“ muškarcima koji rade blatne kuglice. No ipak, oprema u autu?? Cccc...
Vratimo se mi plivanju. I to smo odradili sačuvavši opremu od potapanja, dok sebe baš i nismo, ali ionako nismo bitni prema laseru, suuntu i fotiću. U kanalu ispred jezera nakon što sam skoro uletio na nos u vodu prečuvši upozorenje o rupi (izgovoreno šaptom iz osvete zbog nedostatka opreme, pretpostavljam), zaključio sam da je ona jama definitivno bila spoj sa donjom etažom i tim mjestom. Ali što sad? Tko bi se svega sjetio nakon jednog prolaska?
Daljnji put prema natrag ide po onoj „nikad kraja“, zbog čega i glavni aktivni kanal ima takvo ime. Dok je prelazak dvorane sa glonđama, te navlačenje po špagi na vertikali za izlazak već bilo mučenje. Konačno, nakon zadnja dva provlačenja izmilili smo na površinu ulaznog amfiteatra. Tamo nas je na našu radost dočekalo danje svjetlo i miris naložene vatre.
A onda onaj svečani trenutak olakšanja i skidanja buca, spravica, kombinezona i prokletog neoprena. Uskoro smo se isparavali u kupaćim gaćama ko kineski vešeraji iz kaubojskih filmova. Taman, koji tren kasnije, niz amfiteatar spustio se Maligan i odmah nam dodaje ono izvrsno crno vino.
E, ma kakav dobitak na lotu... taj okus, nakon vode, blata i znoja... to je.. uh... a šta reć'?
Nema usporedbe.
Ostatak cura još je uvijek bio u obližnjoj jami istraživajući i crtajući. Došle su tek kasnije u noći, kada se amfiteatrom razlegao miris toplog gulaša, pečenih kobasica, kuhanog vina i ostalih suhomesnatih delicija.
A u pola noći, složno kao kokice krenuli smo na spavanje. Noć vedra i sa puno zvijezda nagovještavala je da će i sutrašnji dan biti lijep i topao.
Epilog (onako, malo službeno):
Istraživanje Adiosa prošlo je prema planovima (mada planiranje u speleologiji najčešće završi- neplanirano), nacrtano je oko 120 metara novog kanala koji je dobio ime „Kanal blatnih kuglica“. Kanal su otkrili speleolozi DDISKF 2012. godine i do sada nije do kraja istražen kao ni topografski snimljen. Pruža se gotovo uporedo sa glavnim aktivnim kanalom i iznad njega, te u ovom dijelu ima nekoliko perspektivnih upitnika.
U monitoringu cijele špilje zabilježili smo zamjetno malo vode u kanalima prije onih sa aktivnim tokom, drugim riječima – najmanje do sada od početka istraživanja Adiosa. Za razliku od prije dvije godine. godine, prilikom ulaska u špilju gotovo u isti datum (27 i 28. rujan 2014.), zabilježili smo do tada najveću količinu od početka svih istraživanja, toliku da su neki dijelovi, inače suhi ili malo blatni tada bili teže prohodni pod nadirućom vodom.
Također, od prije četiri godine zadnji put zabilježene velike kolonije šišmiša (više stotina jedinki) koja se gnjezdila u aktivnom dijelu kanala između treće dvorane i sifona, sada smo zamijetili samo – jednog. U prilog veličini kolonije govori i činjenica o smradu guana koji se tada, na tom mjestu širio i kanalom i vodom.
Što se tiče duljine Adiosa, ovu novu metražu za sada ne računamo na trenutnu, službenu duljinu jer uvidom u još neobjavljene podatke i nacrte od M. Čepelaka Maligana, duljina Adiosa sa recentnim istraživanjima (Iveljin sifon i kanal iza -DDISKF), te Kanalom Blatnih kuglica (SOV) će se izgleda „protezati“ i znatno više.
