I ove godine su visokogorski tečajci pod budnim okom i vodstvom intruktora pohodili regiju Stubai i prvi u ljetnoj sezoni krenuli prema mnogobrojnim tritisućnjacima preljepih Stubai alpa. Plan je bio iz Nunbergerhutte pohoditi Wilder Freiger te ovisno o stanju na terenu iz Mullerhutte Wilder Pfaf i eventualno Sonklarspittze.
Kako to obično biva nikada nije sve po planu. Prognoza nije bila savršena ali smo se nadali dobrom prozoru vremena za ostvariti planirano. Tako su 12 velebitaša u petak 19. 6. umjesto na obali Rabeljskog jezera noć provela u Mihovom domu zbog kiše koja je nemilice padala... U subotu 20. 6. ranom zorom vesela trojka krenula je iz Zagreba direktno u Ranalt preko Innsbrucka, dok su ostali iz Mihovog doma ne baš tako rano krenuli prema Ranaltu kroz živopisni Tirol s pogledom prema Dolomitima (Kranjska gora - Tarvisio - Arnoldstein - Hermagor - Troplach - Oberdrauburg - Lienz - Silian - Brunico - Sterzing - Brenner - Schonberg im Stubatial - Stubaital - Ranalt). Svih 15 veselih visokogoraca s parkinga u Ranaltu (1370m) krenulo je put Nunbergerhutte (2297m) oko 16.30 sati. Putem nas umiva kišica, oblaci nam mute pogled i uveseljavaju nas koze, ovce i svisci. Prva skupina stiže na dom za 2 sata. Usljedilo je raspakiravanje, čuđenje što sve u tom domu ima (Trockenraum, tuševi, društvene igre...) Domaćini su nas obavijestili da su i oni stigli isti dan ujutro tako da su se paralelno odvijali popravci, čišćenja i spremanja u domu, ali su nas kreveti dočekali spremni i uredni. Umorni od puta i doživljaja nakon jela i pića odlazimo na počinak s planom i željama za sutra. Domaćini ne znaju kakvo je stanje na usponima jer smo prvi u sezoni koji će s jutrom krenuti gore.
Ujutro 21. 6. nešto prije 5.30 sati već je počelo komešanje u našoj spavaoni; ustajanje, fiziološke potrebe, spremanje... U 07.05 sati krenuli smo veselo prema Wilder Freigeru (barem smo tako mislili). Malo kiša, malo snijeg i solika, uz vjetar promjenjive jačine i oblaci "uljepšavaju" nam pohod. Dolazimo do detalja s kratkom feratom i spuštamo se, te krećemo preko potoka/riječice prekrivene snijegom. Nailazimo na srušeni putokaz kojemu fali jedna oznaka i uz konzultaciju karte i moderne tehnologije zaključujemo da smo negdje u oblaku promašili skretanje prije otprilike 45 minuta. Vraćamo se i nalazimo pravi put. Oznake su teško vidljive ili prekrivene snijegom i gubimo vrijeme na pronalaženje puta. Vidljivost na trenutke pada na 3-4m. Radimo kratku pauzu i krećemo dalje. Prolazimo odvojak za Gamsspitzl i grabimo prema ciljiu. Počinje se "osjećati" visina. Koraci su sporiji i sve teži. Solika nas sve jače šiba, vjetar je na mahove vrlo jak i oblaci nam smanjuju vidljivost na 4-10m. Dolazimo do oznake od koje bi trebalo krenuti direktno na vrh. Međutim kroz bjelinu dolazimo do automatske meteorološke stanice na drugom kraju sedla koja se nalazi na vrhu Signalgipfel (3392m), zidina ruševne kamene kućice i oznake državne granice. Zbog jačanja vjetra, potpune bjeline (whiteout) i solike koja nas šiba odustajemo od prelaženja grebena prema Wilder Freigeru oko 15.00 sati iako smo svjesni da se nalazimo svega oko 30 m/nv ispod njega i počinjemo spuštanje. Tragovi su večinom zameteni te se u gornjem djelu koristimo GPS-trackbak. Naleti vjetra su sve jaći tako da povremeno moramo stati i čekati da nalet prođe. Od vjetra bar neke koristi jer je raspuhao oblake i ukazuje nam se sunce po prvi puta danas. Dolazimo do odvojka za Gamsspitzl i veći dio odlučuje gorak okus odustajanja isprati penjanjem na Gamsspitzl (3052m) dok manji dio odmara na križanju. Po dolasku na Gamsspitzl rasčistio se pogled i jasno vidimo Wider Freiger i postajemo svjesni da nam je do njega falilo 200 m od mjesta gdje smo odustali. Uz pomješane osjećaje, umorni i iscrpljeni psihički i fizički spuštamo se u Nunbergerhutte. Zadnji stižu oko 20.00 sati. Uz večeru pada dogovor za ponovni pokušaj sutra ako nam vremenske prilike dozvole.
Ponedjeljak 22. 6. malo duže spavamo, budimo se oko nešto prije 8 sati. Ako je vrijeme dobro, možemo krenuti u 9 sati, put je utaban, znamo gdje je vršni uspon i spremni smo krenuti. Pogled kroz prozor u bjelinu oblaka prkosi našoj želji za vrhom. Razgovor s domaćinom još i više, kaže da su najavljeni jaki naleti vjetra a da su već sada izmjereni nalati 80km/h na nižim mjernim točkama. Ne valja prkositi vremenu... Odluka je da se ide na Maierspitze (2775m) koji je u blizini. U međuvremenu vjetar je raspuhao oblake i sada nas prži sunce na laganom usponu. Konačno uživamo u pogledu koji se na osunčani krajobraz koji se urezuje u sjećanje. Na vrhu se nalaze dvije klupe i križ. Odmorili smo se, a neki i odspavali. Nikola i Juraj penjali su okolne stijenovite vrhove, u čemu su im se pridružili i ostali pri povratku te smo obišli još nekoliko stjena s kojih se pružaju lijepi vidici. S Maierspitze pružao nam se pogled na okolne vrhove koji su parali oblake nošene jakim vjetrom i na Sulzenauhutte okružanu dolinom jezera i slapova. Nakon povratka zasjeli smo na sunčanu terasu i domaćinima pomogli iznjeti drvene klupe i stolove iz spremišta u kojem se nalazi i umjetna penjačka stijena. Nakon dobro odrađenog posla počašćeni smo domaćom rakijom. Tada je domaćin iz spremišta iznio stup s putokazima, tada smo shvatili da oni neke oznake uklanjaju van sezone i da oćito nisu niti po putu svi postavljeni. Vjetar je pojačao pa smo se se maknuli s terase i započela je večer igara koja se osim pauze za večeru protegla dugo u noć. Kartala se bela, igrao čovjeće ne ljuti se, rizik, šah, neke nove nama još nepoznate igre... Sve uz hrpe smijeha i zabave.
Došlo je i to jutro 23. 6. kada napuštamo Nunbergershutte. Buđenje je bilo oko 7 sati te smo se oko 8 postrojili pred domom spremni za fotografiranje i polazak u dolinu. Opet nas je pratila lagana kišica i probijali smo se kroz oblake. Za sat i pol prva grupa došla je do parkinga. Tu smo se prepakirali, presvukli pozdravili četvorku koja se žurila u Zagreb. Ostalih 11 krenulo je put Dolomita. Cilj je posjetiti Tre Cime di Lavaredo. Na putu do njih uživali smo u pogledu i stali ručati na Lago di Landro u istoimenom Restoranu. Tamo nas je još pržilo sunce da bi nakon pola sata prilikom ulaska u nacionalni park počela kiša s tučom i grmljavina... S parkinga iznad Rifugio Auronzo krenuli smo u razgledavanje usprkos vremenskim uvjetima. Nekoliko nas se sklonilo u Rifugio Lavaredo dok nije stala kiša a ostalima očito nije smetala. Uskoro je kiša stala pa smo nastavili s razgledavanjem. Oko 19.00 sati posljednja dva automobila napustila su Tre Cime još jednom bacajući pogled na Dolomite i Tirol. Vozili smo se do Zagreba kroz kišu i pljuskove do u sitne noćne sate.
Zaključak: Bili smo, vidjeli smo, popeli dva tritisućnjaka i otvorili sezonu u Sutbai alpama. Sudjelovali: Jela, Hes, Valjak, Domagoj, Marina Š., Marina B., Tamara, Lidač, Tibor, Nikola, Darko, Silvije, Alen, Igor i Juraj.
Izvještaj: J.Turčin