TEKST: Luka Prpić
FOTKE: arhiva SOV
Vremenska prognoza je obećavala dobru priču završnog izleta na Rokinu bezdanu i ispita za speleološke pripravnike 45. Velebitaške speleoškole. U kratkim crtama sažela bi se u samo dvije riječi – kišno i hladno. O nekom otkazivanju nije bilo ni primisli. Barem ne kod voditelja škole i instruktora mu.
Dio nas u Jezerane pred jamu došao je već u petak, napravili se bivaci, postavila jama i još malo uživali u toplim trenucima južine. Kišurina je počela padati u subotu negdje od 7 sati ujutro i izmjenjivala se sa snijegom skoro do 18 sati popodne. Srećom pa nas u tom kraju vole te su nam nakon kratkih telefonskih poziva na ličko-rođaćkoj vezi, članovi Lovačkog društva iz Jezerana ustupili svoj dom za održavanje ispita na suhom, a dijelom i toplom mjestu (malena drvena kućica sa kuhinjom i oogromnim mjestom za pečenje – red veličine od patke do vola. Neki su to veliko ložište u dimnjaku iskoristili za sasvim fino i ugodno sjedenje kao u pravom dnevnom boravku.
No, ispitivači kao ispitivači, svatko voli biti na miru, pa su neki pronašli i druga mjesta za svoje pulene – poput drvarnice ili jasli za kukuruze. Da im dan neće proći samo tako lagano, shvatili su polaznici škole nakon tri i pol sata usmenog ispitivanja.
Za to vrijeme iskoristila se prigoda i pripremio kotao sa grahom, a kada su svi budući pripravnici položili usmeni dio, neumoljivi vođa škole Marin reče – “OK, ajmo svi van na jamu!”
I svi bez pogovora odoše. Nedugo zatim ispred Rokine pokisla družba počela je raditi bivake, rastezati tendu za sklonište, vatru i neizostavni tulum.. Grah se završavao također pod kišom, a sa njenim slabljenjem, prva grupa krenula je prema jami.
Nažalost, taj dan nije bio dan za spuštanje niz stometarsku vertikalu jer se na prvom zubu i dalje cijedio pravi slap te je donešena odluka da se ne riskira sa silaskom.
Vrući grah bio je pravi melem na ranu svima nama smrznutima, a onda je krenuo zabavniji dio – gitara, ukulele i Patka (čudo od instrumenta kojeg je donijela Čudnovata Lu) te zborno pjevanje (najbolje na ovoj školi) koje je odjekivalo kapelskim obroncima dugo u noć. Izvedbu „O Vaheline“ ne treba posebno ni naglašavati.
Jutro je donijelo snijeg na vrhovima Kapele i okolnim brdima, zaleđene automobile, ali i sunce. A sunce je ugrijalo i voditelja škole kada je vidio iznenađenje koje su mu pripremili školarci – od kamenja složen veliki broj 45 (u čast 45. velebitaškoj školi), ali i u zahvalnost Marinu kao dobrom voditelju – oko broja 45 zasađena su stabalca aronije. Nadamo se da će ta stabalca doživjeti prvu berbu.
I onda je krenuo glavni događaj. Instruktori se rasporedili u vertikali, a školarci na svoj prvi pravi ispit – niz 100 metarsku vertikalu. Buka vode koja se čula sa dna vjerojatno je svakome malo dala trnaca i strahopoštovanja, ali osmijesi od uha do uha na izlasku bili su najbolji izraz doživljaja. Mokri, umorni, malo izbijeni iz cipela, ali sretni. Napravili su svoj veliki i pravi speleološki korak. I zaslužili zvanje pripravnika za speleologa.
Kada je i zadnji čovjek izašao iz jame, Luka i Marin održali su prezentaciju samospašavanja, a školarci su se u sebi pitali zbog čega sa strane stoji i ta namotana špaga (već svi raspoznaju da je riječ o dinamiku).
Ubrzo je postalo jasno da se pripravnik ne postaje bez krštenja špagom po dupetu. I to od instruktora koji su bili na svim izletima ove speleoškole. Srećom po školarce i njihove zadnjice pa je Marin taj broj sveo na tri. U prijevodu – tri puta po školarcu pripravniku.
Taj dio vam prepuštamo mašti. Ali da su svi čestito kršteni kao pripravnici – znajte da jesu.
Predvečer je brzo došlo, počistili smo teren, spremili stvari i otišli u Volan na pivu. Tamo se zahvalili lovcima na gostoprimstvu i onda put pod „gume na kotačima“ – prema Zagrebu.
Neki udobno smješteni u sjedala, a neki vjerojatno namještajući na najmanje bolno mjesto. Ali nakon iskustva na Rokinoj bezdani – vjerujemo da nema speleološkog pripravnika 45. zagrebačke speleoškole SO Velebit koji nije u sebi rekao – vrijedilo je.