Poznajete li buru?

Autor: Stjepan Dubac

Pitanje nam je uputio jedan od dvojice planinara koje smo sreli na putu prema planinarskom domu Hahlići. Kad mi netko na taj način uputi pitanje prvo što mi padne na pamet da se radi o nečemu što mi nije poznato i kak sam bedast što to ne znam. A onda se valjda u meni javi prkos ili neki osjećaj tipa: A ti kao znaš?

Ta dvojica kao iskusnih planinara obasula su nas komentarima nakon što su čuli da namjeravamo ići na Fratar ( za neupućene jedan od vrhova u Grobničkim Alpama ) i jedan od njih je dodao da ga je jednom bura koštala debelih podočnjaka koje je nosio tjedan dana uz lakši potres mozga. Hmm….podočnjaci? potres mozga???? Ma koga ti farbaš stari. Mi smo Velebitaši. A oni idu i po oluji i po buri. Odmah u ušima začuh taktove pjesme mnogo puta opjevane na ljetošnjem logoru: Ne može nam nitko ništa, ni oluja niti kiša…

Brzinski se pozdravismo i krenusmo dalje u susret neizvjesnoj noći i sve jačoj buri. No, vratimo se na početak priče.

Nas nekolicina Velebitaša u sastavu: Ana Bakšić, Tea Selaković, Ines Martinko plus Bruno, čovik od Ines, moja malenkost te Domagoj Tomašković iz SK Samobor krenusmo iz Zagreba put Grobničkih Alpi. Uz put stajemo u Delnicama na kavici i druškanju s prijateljima iz SO Bijelih stijena. I kako to obično biva razmjenjuju se podaci, dogovaraju se akcije….

Nakon popijenih kava, čajeva i sveg ostalog krenusmo put Grobnika. Put nas vodi kroz selo Dražice, rodno mjesto našeg Andrije P. kojeg nije bilo u mjestu. Potom dolazimo u selo Podkilavac odakle kreću planinarski putevi prema Hahliću.

Iskrcavamo se iz auta ususret buri i hladnoći. Hm, što je tu je. U ždrijela ubacujemo malo slatkiša, kolače koje su pripremile Ines i njena baka ( Hvala Ines, hvala bakica! ) da nam početak puta bude slađi. Upri ruksake na leđa i ajmo!

Put nas vodi po ravnom terenu, krećemo se prema Mudnoj doli, slijedimo markacije. Nakon otprilike pola sata ulazimo u kanjon i zemljani teren zamjenjuje kamenje i krš. Krećemo se po koritu potoka svako toliko se uspinjemo, zaobilazimo veće nanose kamenja.

I eto nas na kraju prvog dijela. Sad slijedi uspon po sajli i čeličnim lojtricama utkanim u stijenu. Rakijica daje snagu, pa hajde…hop, hop i ispenjali smo desetak metara uz stijenu. Idemo dalje. Uspinjemo se sve više prelazeći preko sve većih gromada kamenja. Stijene kanjona sad su uže nego na početku i obrasle zelenom mahovinom. A na nekim mjestima ima i lokvi vode koje zaobilazimo.

 

Na jednom mjestu zastajemo i objedujemo. Nakon dugo vremena sam jeo tjesteninu s makom. Mljac! Odmah mi se vratiše slike iz djetinstva kad je to jelo bilo uobičajena večera. Gutljaj dva vode, srk rakijice i krećemo dalje.

Izlazimo iz kanjona, ostavljamo korito potoka te se uključujemo na planinarsku stazu. Kamenje u koritu zamjenjujemo s zemljanim terenom na kojem rastu hupsevi trave posute bijelim pokrivačem. Što se više uspinjemo sve je više snijega. Stajemo kod planinarske oznake Hahlići / Platak. Brzinski pregled karte, vjetar kojeg u kanjonu nismo ni osjećali, sada se itekako osjeća. Uh, paše rakijica. Ajmo dalje.

Put zaobilazi brežuljak i sada smo na stazi koja vodi do planinarskog doma Hahlići. S naše lijeve strane je uspon na vrh Vidalj, a s desne put prema vrhu Osoje. Odlučujemo se za taj put s tim da se već počelo mračiti. Znak da moramo naći mjesto za noćenje. Ubrzo pronalazimo mjesto u jednoj udolini ispod puta za Osoje. Slažemo šatore, bura sve jače brije. Očito nas ne poznaje pa kao da želi ostaviti dojam na nas.

Razapinjemo dva šatora u svakom će nas biti po troje. Vrijeme je za objed i za zajedničko ubijanje vremena do spavanja. Svih šestero ugurasmo se u šator namijenjen za troje. Komotno bi stala još jedna osoba. Zgurani u klupko spravljamo večeru, kuhamo čaj i vinčeko. Rakijica kruži uokolo i ubrzo nestaje. Dobar podsjetnik da sljedeći put uzmem više, barem litru i pol. Vjetar i dalje huči, svako toliko udara o stjenke šatora i na trenutak imaš osjećaj da će nas sve otpuhnuti. Dalje je sve manje-više uobičajeno. Čakulamo o svemu i svačemu. Tračamo ko prave trač-babe, uglavnom ništa što nismo ranije radili i što se ionako ponavlja. Red viceva, red smijeha, red priznavanja što je tko radio, kada i na koji način.

I nekako ubismo vrijeme od 17.15 do 21.30 kad se je oglašeno gašenje svjetla i kraj brbljanja. Slijedi uobičajen juriš iza prvog drveta na pišanje prije spavanja, a onda ekspresno skidanje gojzerica i juriš u vreću. Ne raspolažem s respektabilnom vrećom, naročito ne za uvjete spavanja u šatoru na snijegu pa mi Ana posuđuje jaknu. Što reći, hvala Ana, jakna me tu noć spasila.

I tako, noć je počela. A spavalo se onako teško. Vjetar nam nije dao mira. Svako malo smo osjećali njegove udare. Hm…očito je da ne poznajemo buru što smo više puta tijekom večeri zaključili. Nekoliko puta sam imao osjećao da će se šator razletjeti. Snijeg je cijelo vrijeme lepršao i pokrivao šatore. Ne mogu reći da mi je bilo hladno za spat, više neudobno. I ti udarci vjetra koji su nadimali šator i napuhavali ga. U neko doba noći sanjao sam da nas je snijeg poklopio i da se gušimo ispod njega. Budim se u šoku, a kad ono potkapa i buff bili su doslovno navučeni preko nosa tako da sam kroz te slojeve tkanine teško disao. Valjda mi je od toga taj osjećaj zatrpanosti. Budim se više puta tijekom noći i ponekad bacam pogled na sat na mobitelu. Vrijeme tako sporo toče…Kad će to jutro?

No, kako to biva prođe i ta besana noć i osvane jutro. Bura ne prestaje, šator se i dalje nadima, ali mi smo živi i zdravi. Budimo se svi kao po dogovoru. Slijedi igra sa zatvaračem na šatoru koji je očito riknuo, ali treba ga otvoriti da se možemo iskobeljati van. I tako povuci, potegni i konačno zip popušta i otvaramo šator. Ruksaci ispred šatora pokriveni su snijegom. Dobro da sam svoj ruksak i gojzerice stavio u vreću za smeće. Barem nemam snijega u gojzama. Smrzle su se pa se mučim ugurati stopala. Konačno na silu sve popušta i odšepusam do prvog stabla na prvo jutarnje pišanje. Iza sebe čujem glasove, budi se ekipa iz susjednog šatora. Predajem Ani spasonosnu jaknu te cupkam da se zagrijem. Uskoro se rasprema jedan šator, a drugi isto kao i sinoć postaje blagovaonica. Opet smo svi u jednom šatoru. Objedujemo, a naša toplina otapa snijeg sa krova šatora. Svakog pogađa ta mala kap.

Pada dogovor, mijenja se ruta puta. Umjesto pohoda po vrhovima odlučujemo se uzeti pravac prema domu Hahlići na čaj. I opet smo vani. Raspremamo šator, ubacujemo stvari u ruksake i krećemo. Niti minut hoda od šatora nailazimo na stare medvjeđe tragove. Iskreno, nisam ni znao da ih ima u ovim krajevima.

Vraćamo se nazad na stazu kojom smo jučer hodali i uzimamo pravac prema domu. Za otprilike pola sata dolazimo do doma. Dom je zaista lijepo uređen i što je najvažnije peć grije i daje nam prijeko potrebnu toplinu koja vraća snagu. Odlučujem se popeti na obližnja dva vrha, Čunina glava i Dnić. Usput telefoniram ženici i na moment mi se čini da će mi bura doslovno iščupati mobitel iz ruke. Brije, al onako žestoko. Na nekim mjestima me vjetar tako jako gura prema naprijed da upirem noge o kamenje da ne bi ljosnuo na njušku.

U domu me čeka Domagoj dok je ostatak ekipe već krenuo prema dolje. Uskoro obojica izlazimo van i spuštamo se stazom «po kolci». Vjetar je jak i gura nas naprijed, kao da nas želi što prije otjerati s planine. Putem srećemo jedan muško-ženski par kako se uspinje prema domu. Brzinski pozdrav i razmjena informacija. Što im drugo reći nego Sretno. Čim smo se spustili do stijena vjetar nam više ne zadaje probleme te se spuštamo stazom koja ide kroz šumu. Dolazimo do makadamske ceste te nastavljamo njome dalje prema dolje. Usput razgovaramo o svemu, a najviše o planinarenju i o mogućim izletima. Domagoj je u tome iskusniji od mene pa mi daje prijedloge gdje ići.

Spuštajući se makadamom dolazimo do asfalta. Nastavljamo po cesti i ponovno se uključujemo na planinarsku stazu. Prolazimo uz lokvu vode i dalje se uglavnom spuštamo do jedne kamene kuće gdje nas lajanjem dočekuje čopor pasa tornjaka. Vidimo i ljude oko kuće zabavljene radovima, drvima ili nečim sličnim. Lajavci nas ponjuškaju i već su mazni. Pravi veliki tornjaci kao stvoreni za čuvare stada i kuća.

U nekom trenutku se čujemo s Anom i kaže nam da će oni do automobila doći za kojih četrdeset minuta koliko i stoji na oznaci na stazi kojom se kreću. Mi ne znamo koliko će nam trebati, ali imamo osjećaj da je to u roku od pola sata. Na kraju se ispostavilo da smo istovremeno došli do auta.

Slijedi ubacivanje stvari, presvlačenje, izuvanje gojzerica i u autima smo na putu do lokalne birtije u Dražicama. U bircu naručujemo Bogom dano pivo, gostimo se preostalom hranom, čakulamo….

I tako do određene ure kad se krcamo u vozila i put Zagreba. Bruno se odlučuje za autoput i dok Ines i ja krmimo on se bori sa snom i vjetrom. Bura nas očito ne poznaje pa nas stalno podsjeća na svoju snagu.

I tako je završio još jedan lijepi izlet. Meni je to bio prvi susret s Grobničkim Alpama i definitivno je to mjesto koje opet moram posjetiti tim više što mi neki vrhovi ostali neosvojivi. A onda me se buro čuvaj jer te sada dobro poznajem.