Stjepan Dubac, SO Velebit
U petak poslijepodne 28. studenog godišta 2014. mala skupina špiljara Velebitaša u sastavu Ana Bakšić, Rajna Malinar. i moja malenkost krenuli smo iz Zagreba put Ogulina. Praćeni maglom polako se približavamo Ogulinu i mističnom Kleku. Od sela Puškarići put nas vodi uzbrdo, magla postaje sve gušća stoga vozim oprezno i polako. Farovi automobila režu zmajev dah, oko nas tama…
U selu Jasenak napuštamo asfalt, nastavljamo dalje makadamom. Što se više uspinjemo magla nestaje, proviruje mjesec, čak se vide i zvijezde. Makadam je mjestimično razrovan do te mjere da s vremena na vrijeme zagrebem kamenom po stražnjici…ups po podvozju auteka.
I eto nas. Parkiram auto, dalje idemo na noge. Iznenađeni temperaturno toploj noći krećemo prema Ratkovom skloništu. Uskoro stižemo do znamenite Velebitaške katedrale. Brz pregled prostorije govori nam da raniji korisnici nama dragog prostora nisu bili revni u čišćenju. Što je tu je. Odlažemo stvari, pripremamo vreće za spavanje i odlučujemo da nećemo paliti peć. Uskačemo u vreće te Rajna i ja pod budnim okom naše mentorice Ane usvajamo tajne korištenja GPS-a. U uređaj upisujemo koordinate objekata koje namjeravamo sutradan obići. Uostalom glavni cilj našeg izleta je pronaći neke poznate jame u okolici, provjeriti njihov položaj, ako je potrebno ispraviti koordinate te ih označiti pločicom. Sve prolazi pa tako i vrijeme, a vrijedni prstići marljivo upisuju podatke u uređaj koji se javlja s dobro znanim piskutanjem. Vrijeme je spavanja, gasim svijeću i trk u vreću. Prije nego ću zaspati bacam pogled na prozor. Mjesec je pružio svoje zrake kao da nas pozdravlja….i ubrzo me sanak svlada.
Spavanje u vreći, barem za mene, znači višekratno buđenje na kratko i prevrtanje. I tako sve do jutra. Otvaram jedno oko koje provjerava je li sve u redu. Sad i drugo. Trljanje šape o šapu i nikako iz vreće van. Juriš na prvo jutarnje pišanje. Kiša lagano rominja pa se žurim natrag u kolibu. Pogled na ostale koji slatko spavaju daje mi za pravo da na kratko uskočim u vreću i pridružim im se u tom hvalevrijednom poslu. Još malo knjavanja uz zvukove lupkanja kiše po krovu i nekako u istom trenu zaključujemo da je vrijeme za ustajanje.
Curke predlažu da se upali peć stoga se prihvaćam piljenja drva. I dok cure združeno dozvaju Boga vatre da im podari potrebit plam, ja neumorno pilim dok mi istovremeno u glavi odzvanjaju riječi velebitaške himne: Čekić i pila i greda od sto kila…
Nakon sat vremena igranja s peći konačno zapucketa vatra jedino što se dimi ko sto vragov.
U međuvremenu je stala kiša, zasjalo je milo sunce i odlučujemo se za polazak. Brzinsko spremanje stvari u ruksak i evo nas vani lovimo satelite. Tražimo pravac prema objektima čije smo koordinate sinoć ubacili u GPS. I koji god objekt utipkamo pametna nas naprava šalje ni manje ni više nego 600 m dalje od skloništa i to u pravcu koji nam nije logičan. Pa dobro, valjda to čudo tehnike i tehnologije zna više nego mi pa hajdemo vidjeti kud će nas odvesti. I tako krenusmo u avanturu.
Isprva hodamo po stazi potom silazimo s nje i nastavljamo «na divljaka». Ubrzo zaključujemo da to nije to i da tu nema jama koje tražimo. Usput je Ana izgubila mobitel. Slijedi povratak na početnu poziciju i srećom pronalazak stvarčice bez koje se danas ne može. Zaključujemo da nas GPS vodi u Bogtepitaj kojem pravcu pa pametne glavice zaključiše da je najbolje nastaviti po logici. Uzimamo pravac prema Ratkovom i na jednom mjestu odlučujemo prečkati. I eto nas opet u divljini. Zavirujemo u gotovo svaku pukotinu i gle nađemo jednu jamu. No, dobro jamicu. Upisujemo koordinate u pametnu napravu, zakucamo pločicu i crtamo početni ulaz.
Ajmo dalje…još malo zavirujemo, a onda ubrzavamo hod jer počelo se mračiti. Stižemo na markiranu stazu koju slijedimo sve do oznake za vrh. Ne, nije to dobar pravac. Ajd nazad.
Hodamo do oznake za Veliki kanjon i trebamo se odlučiti nastavljamo li težim ili lakšim putem. Što reći, Velebitaši uvijek biraju teži put. I dobro da je tako.
Nakon kanjona dolazimo do usjekline u obliku potkove te zaključujemo da bi to mogla biti jama za koju mislimo da ima čak četiri naziva: Jama 70, Brzopotezna jama, Branina jama i kako je na markaciji Ponor. Koji god naziv bio ispravan, pločica je zakucana i treba se opet vratiti te cijeli kanjon topografski snimiti
Nekoliko minuta hoda od kanjona i dolazimo do naše kućice. Slijedi brzinska lagana okrepa, ubacujemo klade u peć, oblačimo kordure i već smo ispod skloništa. Obilježavamo i crtamo Samarske 1 i 2.
Spustila se noć, kišica je opet počela rominjati, a mi u našoj kućici večeramo i vodimo razgovore ugodne. Peć se više ne dimi, toplo je, čak i pretoplo stoga se rješavamo suvišne odjeće.
Ostatak večeri vrijeme ubijamo razgovarajući o svem i svačem sve negdje do devete ure kad gasim svijeću i sanak nas već lovi.
Nedjelja ujutro. Ana obznanjuje da ne bi išla u jamu, a i vrijeme nam ne ide na ruku. Kiši i to pošteno. Nakon doručka spuštamo se u vrtaču ispod skloništa i stižemo da jame Snježne kako stoji na markaciji. U našim nacrtima isti objekt nosi ime Jama ispod Ratkovog. Nosim kacigu s rasvjetom, pregledavamo par dimnjaka te zaključujemo da se zatvaraju i da nema perspektive. U špilji je i jedna vertikala od kojih 15 m. Ubrzo zakucavam pločicu, Ana uzima koordinate, na povratku pada i mali fotosession.
Po dolasku u sklonište odlučujemo da nema smisla čekati prestanak kiše i da je najbolje da krenemo za Ogulin. Spremamo stvari, sklonište smo pomeli i uredili da na nešto liči, upisujemo se u knjigu i zaključujemo da škure na srednjem prozoru ne drže dobro.
Put pod noge. Okupani kišom stižemo do auta, potom slijedi vožnja po makadamu i taman kad pomisliš koliko još stižemo na asfalt. U Ogulinu posjećujemo Ivaninu kuću bajki gdje nam Bjesomar govori koji su naši životni zadaci. Meni je rekao da se moram valjati u lokvi. Hm…vrag stari, sve zna.
Bacamo pogled na ulaz u Medvedicu. Oko ulaza raznovrsni otpad. Sramota.
Slijedi cuga u Dalmatincu s ekipom SKOL-SOŽ koja je bila na rekognosciranju na padinama Kleka i nakon ugodnog druškanja sjedamo u auto i krećemo za beli Zagreb grad.
Datum: 28-30.11.2014.