Napustio nas je Zlatko Čorak, naš Čorko. Bio je planinar, speleolog i još više od svega... prijatelj i dobar čovjek.

Rodio se 11. prosinca 1945. u Zagrebu. Prije dolaska u ''Velebit'' bio je član planinarskog društva''Zagreb-Matica''. U naše društvo došao je 1966. godine s još četvoricom prijatelja: Rikardom Braunom-Rikijem, Darkom Florschützom-Bibijem, Željkom Sansevićem-Herkulom i Slavimirom Slavičekom-Šumskim. U ranijem društvu imao je nadimak Kiseli, pa su ga i u Velebitu ponekad tako zvali. Svi oni zajedno s Čorkom prihvatili su naše običaje, ili kako to znamo reći 'velebitaški duh'.
Čorko 1

Čorko je donio svoju gitaru, a baš nam je to u ono vrijeme nedostajalo. Svojim pjevanjem i sviranjem (a svirao je dobro!) okupljao je i članove drugih odsjeka u našem društvu. Osim gitare svirao je i klarinet. Stari speleolozi pamte ga kako nalijeva pivo u svoj «kolac» ne bi li ga osposobio jer se rasušio od prošle srijede. No to nije bilo sve. I sam je skladao niz pjesama od kojih su neke bile šaljive, a neke sjetne balade. Žliginoj pjesmi «Jednom sam imao ljubavi dv´je» dodao je dvije kitice i tako dovršio pjesmu. Sudjelovao je na prvoj velebitaškoj Gitarijadi. Ubrzo zatim osnovan je sastav SOVE u kojemu je baš Čorko imao značajnu ulogu. Čorku gitara (povremeno i klarinet) nije ispadala iz ruke, ni na sastancima, ni u vlaku dok smo putovali na speleološke akcije, ni u špiljama, a pogotovu uz logorske vatre. Jednom prilikom, duboko u noći, u šumi Gorskog kotara, sjedeći uz vatru dok je po nama padala kiša koja se odmah ledila, Čorko je svirao gitaru. U odsjaju titrajućeg plamena vatre, dobro se moga vidjeti dijelom zaleđena gitara, a Čorkova sjetna pjesma polako je nestajala u tami okolne šume iz koje su dopirali pucnji grana koje su se lomile pod teškim naslagama leda.

Naravno, išao je s nama na planinarske izlete i speleološka istraživanja. Pri istraživanju jame Jarunčicekod Ogulina Čorko je u trenutku neopreznosti pao u dubinu od 13 metara. Imao je sreće i preživio je! U jami su pokraj njega bila dvojica apsolvenata medicine, Bibi i Riki, koji su mu poslije pada pružili prvu pomoć, a potom su ga ogulinski vatrogasci bandažiranog izvukli iz jame i otpremili u bolnicu. Nije imao teže tjelesne ozljede pa se u društvu zgodnih bolničarki brzo oporavljao. Stoga su ga nakon tri dana otpravili doma u Zagreb.

Jednom je prigodom bilo organizirano snimanje TV filma u Horvatovoj špilji (Bezdanjači) kod Vrhovina. I u tom filmu pjevane su planinarske pjesme, ali najsnažniji pečat filmu dalo je Čorkovo solo pjevanje vlastite skladbe ''Špilje te'' koju je izvodio u vrlo akustičnoj dvorani te špilje. Ona je bila lajtmotiv filma.

Kada je 1991. godine počeo Domovinski rat a planinari se okupili u Planinskoj satniji ''Velebit'' i uputili se na ratište na južnom Velebitu, Čorko je već branio našu Domovinu na nekom drugom ratištu. I branio ju je do završetka rata ostavivši na raznim ratištima svoje zdravlje.

Mnogo godina iza toga posjetili smo našeg Čorka. Premda je već bio pritisnut težinom bolesti koju je priskrbio na ratištu, Čorko je u ozračju ugodne i prijateljske atmosfere prihvatio gitaru. Snagom crpljenom iz sjećanja na planine i prijatelje planinare odsvirao je jednu melodiju, koja je iznenadila toplinom i osebujnošću njegova sviranja. Bila je to njegova posljednja svirka.

Slava mu!
Čorko 2