3. lipnja 2014., krenuli smo nas petero (Marko, Ivana, Dorijan, Nemanja, Teo) iz Zagreba, autocestom preko Like do brda Crnopac na krajnjem dijelu jugoistočnog Velebita. Putem smo se divili planinama i poljima, pričali i spavali ali nismo ni slutili kakvi će se događaji odvijati. U podnožju brda skrenuli smo na makadamsku cestu koja nas je odvela do markirane planinarske staze. Vrijeme je bilo obečavajuće pa smo se opremili i krenuli putem po imenu Mali princ. Nisam znao zašto se staza upravo tako zove jer mi je svaki kamen bio čudniji od drugog, svaka škrapa kroz koju smo se provlačili i jama u koju smo se spustili bila je sve ljepša, a vidici na bijele stijene i gudure obrasle drvećem nešto je sasvim novo i veličanstveno. Priroda je bila čista i gotovo netaknuta, putem smo sreli tek nekoliko planinara, a višesatno hodanje završilo je usponom na goli kuk s kojeg se pružao savršen pogled na mješavinu zelene šume i oštrih stijena. U daljini se vidjelo sklonište gdje ćemo prenoćiti pa smo dovršili kružnu stazu, vratili se do auta i dovukli opremu za noć u šumi.
U maloj drvenoj kolibi već su bili članovi jednog drugog planinarskog društva i obavijestili nas kako se njihova kolegica ozlijedila na grebenu gdje je ostala s prijateljima jer ne može hodati zbog bolova. Na svu sreću u skloništu su se, sasvim slučajno, našli pripadnici HGSS-a iz Siska, koje smo već ranije sreli, a sada su žurno pošli u pomoć unesrećenoj. Saznali smo da su zagrebački planinari pozvali u pomoć helikopter, i zbilja se nakon nekog vremena čuo prodoran zvuk kroz tihu šumu. Kako je noć padala, a vjetar nije prestajao puhati, pomoć iz zraka nakon nekoliko preleta nije uspjela dohvatiti ženu s nepristupačnog terena i prevesti je u bolnicu. Na kraju se ipak sve dobro svršilo jer su došli novi ljudi HGSS-a iz obližnje stanice, a tome smo im mi pomogli, i snagom vlastitih mišića kroz krševit put prenijeli ozlijeđenu na sigurno. Sada smo mogli lakše spavati, ali prije toga smo se dobro najeli hranom s roštilja i družili do sitnih sati iza ponoći. Za oblačnog prijepodneva u sklonište su dolazili novi planinari kojima smo prepričavali sinoćne događaje koje su čuli na radiju, a onda smo se spustili do auta i obišli još jedno mjesto prije povratka. Išli smo cestom koja vodi preko prijevoja do mora i skrenuli da posjetimo stari manastir pored rijeke Krupe. Šetali smo zelenim putevima uz tirkiznu vodu po sunčanom vremenu i divili se ljepoti kanjona kojeg je izrezala rijeka te smo si obećali da ćemo se vratiti i više istražiti tu sakrivenu oazu među golim kršom i makijom.Prvi me izlet potpuno oduševio, upoznao sam zanimljive ljude i posjetio tek mali, ali prelijep dio Hrvatske. Jedva čekam da se ponovo uputim u nove krajeve naše zemlje gdje leže veličanstveni krajolici i nezaboravne avanture s iskusnim planinarima i onima tek upoznatih s tim svijetom.
Teo Gregov