Velika avantura na Malom princu

Prvi izlet mnogih novih Velebitaša vjerojatno je organiziran u sklopu škole ili ljude pozovu prijatelji koji su već osvojili pokoji vrh. Meni je, ipak, sve bilo novo, došao sam sam u klub za kojeg sam prvi put čuo tek prije mjesec dana, upoznao se s ljudima koje nikad prije nisam vidio, i otišao planinariti na brdo za koje nisam ni znao da postoji. Svejedno kako došli u Velebit, prvi izlet će biti najupečatljiviji i vjerojatno će se najdulje pamtiti.

3. lipnja 2014., krenuli smo nas petero (Marko, Ivana, Dorijan, Nemanja, Teo) iz Zagreba, autocestom preko Like do brda Crnopac na krajnjem dijelu jugoistočnog Velebita. Putem smo se divili planinama i poljima, pričali i spavali ali nismo ni slutili kakvi će se događaji odvijati. U podnožju brda skrenuli smo na makadamsku cestu koja nas je odvela do markirane planinarske staze. Vrijeme je bilo obečavajuće pa smo se opremili i krenuli putem po imenu Mali princ. Nisam znao zašto se staza upravo tako zove jer mi je svaki kamen bio čudniji od drugog, svaka škrapa kroz koju smo se provlačili i jama u koju smo se spustili bila je sve ljepša, a vidici na bijele stijene i gudure obrasle drvećem nešto je sasvim novo i veličanstveno. Priroda je bila čista i gotovo netaknuta, putem smo sreli tek nekoliko planinara, a višesatno hodanje završilo je usponom na goli kuk s kojeg se pružao savršen pogled na mješavinu zelene šume i oštrih stijena. U daljini se vidjelo sklonište gdje ćemo prenoćiti pa smo dovršili kružnu stazu, vratili se do auta i dovukli opremu za noć u šumi.

U maloj drvenoj kolibi već su bili članovi jednog drugog planinarskog društva i obavijestili nas kako se njihova kolegica ozlijedila na grebenu gdje je ostala s prijateljima jer ne može hodati zbog bolova. Na svu sreću u skloništu su se, sasvim slučajno, našli pripadnici HGSS-a iz Siska, koje smo već ranije sreli, a sada su žurno pošli u pomoć unesrećenoj. Saznali smo da su zagrebački planinari pozvali u pomoć helikopter, i zbilja se nakon nekog vremena čuo prodoran zvuk kroz tihu šumu. Kako je noć padala, a vjetar nije prestajao puhati, pomoć iz zraka nakon nekoliko preleta nije uspjela dohvatiti ženu s nepristupačnog terena i prevesti je u bolnicu. Na kraju se ipak sve dobro svršilo jer su došli novi ljudi HGSS-a iz obližnje stanice, a tome smo im mi pomogli,  i snagom vlastitih mišića kroz krševit put prenijeli ozlijeđenu na sigurno. Sada smo mogli lakše spavati, ali prije toga smo se dobro najeli hranom s roštilja i družili do sitnih sati iza ponoći.

Za oblačnog prijepodneva u sklonište su dolazili novi planinari kojima smo prepričavali sinoćne događaje koje su čuli na radiju, a onda smo se spustili do auta i obišli još jedno mjesto prije povratka. Išli smo cestom koja vodi preko prijevoja do mora i skrenuli da posjetimo stari manastir pored rijeke Krupe. Šetali smo zelenim putevima uz tirkiznu vodu po sunčanom vremenu i divili se ljepoti kanjona kojeg je izrezala rijeka te smo si obećali da ćemo se vratiti i više istražiti tu sakrivenu oazu među golim kršom i makijom.

Prvi me izlet potpuno oduševio, upoznao sam zanimljive ljude i posjetio tek mali, ali prelijep dio Hrvatske. Jedva čekam da se ponovo uputim u nove krajeve naše zemlje gdje leže veličanstveni krajolici i nezaboravne avanture s iskusnim planinarima i onima tek upoznatih s tim svijetom.

Teo Gregov