Nakon izleta na Triglav i Grossglockner, šest odnosno dva tjedna ranije, "Bijela Ljepotica" je bila sasvim logičan izbor i slijed. Bez okolišanja, velebitaši Nikola i Jure čvrsto odlučili osvježiti se u te vrele zagrebačke dane u ovim alpskom masivu na granici Francuske i Italije te uživati u pogledu s najvišeg vrha zapadne Europe, prvi kao iskusan visokogorski vuk a drugi, prije Triglava i Grossglocknera, s iskustvom po niskom gorju sjevernog dijela hrvatskog Panonskog mora.
Na put smo krenuli u 2 sata noću 15. kolovoza. Put od 850km je uz, na svu sreću, slabi promet na talijanskim autocestama i kroz tunel Mont Blanc, i izmjenjujuće dremuckanje prošao brzo i u Chamonix, odnosno St. Gervais-Le Fayet, stižemo u 11.00 sati. U centru gradića St. Gervais-Le Fayet (n.m.v. 584m ) je početna stanica tzv. Mont Blanc tramvaja, koji nas penje u trajanju od 70 minuta, i za 33Eur/po osobi/povratna karta, do Orlovog gnijezda (Le Nid d’Aigle, n.m.v. 2372m).
Jedva što smo izašli iz tramvaja i naprtili teške naprtnjače na leđa prilazi nam "ambassadeur du Mont Blanc" i ljubazno nam kaže da je bivakiranje dozvoljeno samo do doma Tête Rousse (n.m.v. 3167m). A to je upravo i naš cilj. Do doma dolazimo u 18.00 sati, nakon 3 sata neprestanog uspona. Na manjoj kamenitoj zaravni, uz rub ledenjaka 100-njak m od doma, podižemo šator u kakafoniji 10-tak europskih jezika. Od umora i neispavanosti uguravamo se u šator još za dana i pokušavamo zaspati.
Odlučili smo ustati između 1 i 2 poslije ponoći i krenuti prema vrhu Mont Blanc-a. Uz rastezanje i oblačenje dočekali smo pola tri prije nego što ćemo krenuti u neprekidnom usponu ka cilju. Većina planinara iz susjednih šatora je odavno već krenula. Nakon što prelazimo manji ledenjak ubrzo skidamo dereze jer ispred nas je dalje do doma Goûter (n.m.v. 3835m) uspon po, djelomice, okomitoj stijeni. Obližnji prijelaz Couloir de la mort (Koridor smrti, širine 30-tak metara) prelazimo, uz prethodno osluškivanje da li se nešto kotrlja odozgo, mirno ali uz pojačane otkucaje srca. Slijedi dalje penjanje po kamenitoj, uglavnom nemarkiranoj strmoj stazi sve do 6 sati ujutro, vrijeme kada ponovo stavljamo dereze jer dalje do vrha je samo besprijekorno BIJELI snijeg i led. Odmah povrh Goûtera smo nagrađeni prvim sunčevim rumenim zrakama na obližnjem vrhu masiva. Nebo je gotovo bez oblačka, samo se još pokoje zvijezde uporno zadržavaju iznad nas. Prilično je hladno (do -10°C?) a vjetar povremeno nemilice šiba. Kako je ovdje tek zimi, ili pak u nepovoljnijim vremenskim uvjetima? Ohrabreni povoljnim uvjetima ali i bez odmora prolazimo mimo netom sagrađenog doma Goûter, koji se doima kao dio svemirskog centra. Uz nepreglednu bjelinu svuda oko nas, sunce koje prži kao i vjetar koji je sve jači i hladniji, penjemo se, djelomice po uskim grebenima od svega ½ metra, polako sve do 11.00 sati. U dolini ispod nas gledamo Chamonix i okolna mjestašca a posvuda ispred i iza vrhove okolnih planina u Francuskoj, Italiji i Švicarskoj. To nam daje snagu da ustrajemo do kraja mada smo već obojica prilično iscrpljeni i sve češće zastajemo po par minuta da odmorimo olovno teške noge. Konačno nakon 8 i ½ sati uspona od baze stižemo na sam vršak Mont Blanc-a, opijeni srećom da nam je uspjelo. Slijedilo je slikanje, pogledi prema dolini, naravno Nikola je iz naprtnjače izvadio trobojnicu. Za pjenušac se nismo prije dosjetili. Šteta!
Nakon 15-tak minuta zadržavanja na vrhu krećemo istim putem natrag prema šatoru na Tête Rousse. Spust je prošao cijelim putem bez problema (čak i ponovni prijelaz Koridora smrti). Uz zadnje atome snage smo se dokotrljali oko 17.00 sati do šatora, koji nas je vjerno netaknut čekao. Kako je bilo već kasno tog dana da se dalje podamo na spust u dolinu, u tren oka smo se uvukli u šator i zaspali istu sekundu. Probudila nas je zora u 7 sati 17. kolovoza, subota. Na šatoru mraz, nebo opet besprijekorno plavo, kao i dan prije. Zaista imamo sreću. Sve je dalje bila rutina: pakiranje i spust do Orlovog gnijezda, gdje smo se ukrcali u 10.50 sati na M.B. tramvaj, koji nas je spustio u St. Gervais-Le Fayet, gdje smo parkirali auto. Slijedilo je ponosno opuštanje cijelog popodneva i večernjih sati u Chamonix-iju prije nego što ćemo krenuti put Zagreba kasnije navečer. Isplatio se je sav trud i svaka kap znoja. Svakako preporučamo!
